U svakom sportu je prisutan određeni element sportske sreće. U stolnom tenisu to je najočitije kod rubova, neceva, prasica...
To je dio igre i nema nikakve koristi od nerviranja oko toga. Umjesto nerviranja takve lopte treba shvatiti kao izazov i potruditi se vratiti ih. Tako se između ostalog stiče rutina brzog reagiranja u takvim situacijama a smirenost može samo pomoći za daljnji razvoj meča.
Treba istaknuti da igrači vrlo često zaboravljaju svoje poene dobivene na sreću a pamte svaki protivnički. Ipak, očito je da nekad jedan igrač pogodi više rubova ili mrežica.
Neki igrači jednostavno šalju loptu bliže mrežici i kao poslijedica toga često im loptica zakači mrežicu (isto je s rubom).
Ali isto tako igrač koji šalje lopte blizu mrežice i ruba, često pogodi u mrežu ili izbaci loptu preko stola. Međutim, ovo protivnik pripisuje svojoj zasluzi i smatra uobičajenim.
Zapravo zanimljivo je koliko igrača smatra dobiveni poen isključivo vlastitom zaslugom, a izgubljeni poen vlastitom pogreškom.
Uzmimo za primjer situaciju u kojoj se jedan igrač brani zicerima daleko od stola a drugi pokušava poentirati. Ako igrač iz obrane vrati 5, 6 ili više lopti i napadač promaši, to više nije pitanje sreće - poen je zaslužen kontinuiranim vraćanjem (jer što više loptica padne na stol, to je veća šansa da će napadač promašiti). Ipak, napadač će biti uvjeren da je to bila glupa greška i da je krivica samo na njemu...
*** Meni se tekst jako sviđa i zbilja je tako, korisno
